fbpx

Dnevnik u vreme Korone #4

Povratak na Blog

Dnevnik u vreme Korone #4

Šampion u doba korone!

 

Autor: Bojan Kostandinović, redovni predavač Mokrogorske škole menadžmenta

 

Za šampiona ne postoji kriza, za šampiona ne postoji poraz. Šampion svaku pretnju i svaki udarac vidi kao priliku. On svaki izgubljeni meč iskoristi da ga pretvori u jednu novu pobedu. Šampion se hrani udarcima koje dobija i oni od njega prave još većeg šampiona.

Sva moja proleća i udarci koje sam u njima dobio.

Udarac 1 – Proleće 1992.

Sećam se prvog velikog udarca koji sam na profesionalnom planu doživeo, tada kao odbojkaš Partizana, ne razumejući na samom početku o čemu se uopšte radi i kako će sve da izgleda. Sankcije SR Jugoslaviji od strane Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija uvedene su rezolucijom 757 krajem maja 1992. godine zbog optužbi za učešće u ratu u Bosni i Hercegovini. Uvedene sankcije podrazumevale su potpuni međunarodni embargo prema mojoj državi, što je podrazumevalo i zabranu svih takmičenja sportista na evropskoj i svetskoj sceni. Velikom broju mladih koji imaju jednu jedinu profesionalnu sportsku karijeru bilo je zabranjeno da se takmiče na internacionalnim takmičenjima. Meni, kao jednom od njih, sankcije su zauvek oduzele mogućnost da se u najboljim godinama merim sa mojim vršnjacima iz drugih zemalja i to skoro čitave 4 godine.

Ali, aposlutno ništa po tom pitanju nismo mogli da promenimo. Politika je učinila svoje. Ono što smo mogli da uradimo jeste da se okrenemo sebi i radu na sebi, da treniramo što bolje možemo, da se pripremamo kao da će nam embargo „sutra“ pasti i granice se otvoriti. Više od 1.000 dana radili smo kao da se ništa loše ne događa. Okrenuli smo se veoma posvećeno još jačem radu, treningu, samima sebi. Dani i dani napornog rada sa platom profesionalnog igrača od tričavih nekoliko nemačkih maraka na mesečnom nivou su prolazili u krvi i znoju. Uzeli su nam takmičenja i uskartili mogućnost da se borimo na terenu sa ostalima, ali niko nije mogao da nam oduzme entuzijazam, volju, želju, veru i ludu ambiciju. Nisu mogli da nam oduzmu snove koje smo sanjali, snove da će jednog dana sankcije proći i da ćemo svi mi nakon toga biti jači, brži i bolji nego što smo bili pre njih.

I upravo se to i desilo. Padom embarga 1995. godine i skidanjem sankcija krenula je neverovatna ekspanzija tadašnjeg jugoslovenskog sporta. Uz košarku, vaterpolo i još mnogo drugih sportova i odbojka je, kao nikada pre toga, krenula da donosi medalje svojoj zemlji. Najpre su u Atini odbojkaši na evropskom prvenstvu uzeli bronzu, pa sledeće godine prvi put u istoriji bronzu na Olimpijadi u Atlanti, pa srebro na evropskom prvenstvu 1997, pa opet srebro na svetskom prvenstvu 1998, pa bronza na evropskom 1999. godine i kao vrhunac zlatne generacija zlato na Olimpijadi u Sidneju 2000. godine. Od te famozne 1995. godine pa sve do danas svake godine po neka medalja, i tako već 25 godina

 

Dobro je pitanje koje se postavlja da li bi jugoslovenska, a posle toga i srpska odbojka doživela takvu ekspanziju da nije bilo tih nepravednih sankcija koje su u svima nama probudile neku vrstu inata, ponosa, samosvesti, samoinicijative koja nas je gurala napred, koja nam je dala snage da opstanemo i u tom opstanku pobedimo sebe. Dala nam je snage da se izborimo sa samima sobom, da godinama krvavo radimo da bismo na taj način iz svega izašli jači i bolji. Tako je upravo i bilo.

I moja prava profesionalna sportska karijera tek posle te velike dugogodišnje muke i patnje počinje da ide uzlaznom putanjom i to na najvišem internacionalnom nivou.

Udarac 2 – Proleće 1999.

A onda je jedne prelepe martovske večeri stigao udarac iz vazduha. Pokrenuta je vojna kampanja protiv suverene države u srcu Evrope – SR Jugoslavije od strane 16 zemalja NATO pakta. U akciji pod radnim nazivom “Milosrdni anđeo” sručeno nam je na glave tone i tone bombi čiji je cilj bio da reši kosovski problem koji već dugo postoji. Udarao je “anđao” 78 dana ne birajući ni vreme ni mesto, udarao gde god stigne. Život je za nas bio stao, strah se uvukao u kosti. Stale su fabrike, stale škole, stalo je sa osmesima, stao je život. Koliko god bili hrabri i ponosni, polako smo se pod pritiskom konstantnih vazdušnih udara zavlačili u sebe i svoje domove, a kada zasvira sirena za vazdušni napad bežali u podzemna skrovišta.

U to vreme ja sam bio na samom kraju svojih studija, ostalo mi je bilo još par ispita do kraja i to je polako sve, kao i svakom studentu na kraju studija, počelo da se odužava. Bombe su tome dodatno doprinele. Predavanja na fakultetu su bila obustavljena, ali je svako ko želi mogao da polaže ispite. Pored toga, isticao mi je ugovor sa Crvenom Zvezdom. Odbojkaško prvenstvo, kao i sva druga sportska takmičenja, bilo je zaustavljeno. Mogli smo da treniramo, ali se nismo više takmičili.

Postojala su dva puta. Prvi je bio da se pod svim tim pritiscima povučemo, ubedačimo, patimo, tugujemo i čekamo da NATO kampanja prođe. Drugi put je bio da hrabro podignemo glave i iskoristimo vreme pod bombama. Ja sam odabrao taj drugi put i ozbiljno se bacio na posao.

Trenirao sam kad god i gde god sam mogao, kako u sali sa ekipom, tako i u šumi, u parkovima, u podzemnim tunelima. Kada nisam bio na treningu ozbiljno sam se bio bacio na spremanja preostalih ispita, danima i još više noćima, noću često i pod svećama kada nije bilo struje zbog oštećenja elektrosistema. Trening, knjiga, ispit. Jedan, drugi, treći.

Kampanja je najzad nakon dugih i neviđeno frustrirajućih i teških 78 dana završena. Ubrzo nakon toga, već istog leta, odbranio sam diplomski rad na Mašinskom fakultetu i potpisao svoj prvi profesionalni internacionalni ugovor u Grčkoj. Rad i upornost se i ovoga puta itekako isplatila.

Za mene je tada počeo jedan potpuno novi život.

Udarac 3 – Proleće 2009.

I kada se taman sistem uspostavio i svima nam krenuo nabolje, krajem 2008. i početkom 2009. godine stigla nam je i SEKA – Svetska ekonomska kriza. Prouzrokovana hipotekarnom krizom u Americi uzdrmala je čitav svet koji je ušao u recesiju i koji se godinama čupao da iz nje izađe. Nas je kriza uzdrmala mnogo više i mnogo duže nego ostale. U to vreme sam bio zaposlen u kompaniji Mercedes-Benz SCG gde sam vodio prodaju Chrysler-ovih vozila. Odjednom, preko noći sve je stalo: prodaja, isporuke, razvoj, rast. Odlazili smo na posao jer je to bila naša obaveza ali posla nije bilo. Mislili smo u prvom trenutku optimistički i potpuno neupućeni da će kriza potrajati najviše nekoliko meseci ili godinu, potrajala je mnogo duže.

U tom trenutku smo svi mi opet imali dve opcije. Prva je bila da prihvatimo situaciju onakvu kakva jeste, da odemo u ilegalu i pasivu i da jednostavno čekamo da kriza prođe. Druga opcija je bila da iskoristimo krizu i vreme koje imamo da radimo na sebi i da na taj način vremenom postanemo bolji od drugih. Kada je kriza stigla u celokupnoj svetskoj autoindustriji su krenula masovna otpuštanja, samo je Toyota izabrala drugu strategiju, ona nije otpuštala ljude već je krenula da ih edukuje sa idejom da po završetku krize oni budu bolji od konkurencije. Istu strategiju sam izabrao i ja.

Krenuo sam da radim na sebi, da čitam, da istražujem, da pratim najbolje svetske trendove, da “gutam” strane časopise. Krenuo sam u tom vreme da pišem doktorat želeći da na najbolji mogući način iskoristim višak vremena koji se niodkuda pojavio, vremena koje mi je uvek nedostajalo. Danima i noćima sam čitao, analizirao, pisao. Nedeljama, mesecima, godinama. I svakog novog dana sam osećao da sam bolji nego što sam bio prethodnog. Bolji, brži, jači, spremniji. Kriza je u svetu polako nestajala, kod nas se smanjivala i kada je skoro više nije ni bilo pogledao sam iza sebe i shvatio da mi je ona, koliko je to god bilo teško, donela ogroman napredak, ogromnu količinu novih znanja i veština.

Donela mi je i titulu doktora nauka.

group of fresh graduates students throwing their academic hat in the air

Udarac 4 – Proleće 2020.

I sada, na kraju svega, posle svih muka koje nas već decenijama prate, nije mogao da nas zaobiđe ni taj čudni, po prvi put nevidljivi protivnik, korona virus COVID-19. Stigao je i udario direktno u pleksus, nisko, podlo, kao što to znaju da urade najsuroviji protivnici. Napao je celokupan ljudski rod i zapretio svima pokazujući nam koliko je u stvari ljudska rasa mala i nemoćna. Svo to moćno naoružanje, atomsko oružje, avioni, rakete, odbrambeni vojni sistemi, savremena medicina, nauka, svi su su apsolutno poklekli pred njim, pred njim koji je nevidljiv, neopipljiv, nestvaran, jednostavno virtualan. Virtualan kao i svet u kome danas živimo.

COVID-19 je zaustavio svet.

Šta raditi, šta misliti, kako se ponašati, gde ići, sa kim se viđati, sa kim komunicirati, sa kim disati? Zatvorio nas je u kuće, oduzeo nam je sva ljudska prava. Oduzeo nam je pravo da se krećemo, da izlazimo, da šetamo, da se družimo, da radimo, da stvaramo. Oduzeo nam je pravo da se borimo i sve nas u stvari bacio u rebus, šta i kako dalje? Sva ljudska prava nam je oduzeo, on ko nije deo ljudskog društva. On, “cenjeni gospodin” virus.

I šta nam je činiti. Možemo kukati, plakati, žaliti se, osuđivati, biti ljuti, biti tužni, biti besni, biti očajni. I šta ćemo svim tim dobiti? Apsolutno ništa.

Ali ono što nam može biti korisno u “doba korone” jeste to da najzad možemo da provedemo malo više vremena sa svojim najbližima, da se smejemo, da se radujemo, da se mazimo, da uživamo. Možemo da čitamo, da pišemo, da slikamo, da radimo na sebi, na svom razvoju i na svom napretku. Stotine knjiga čeka nepročitano, stotinu poslova čeka neurađeno, stotinu zagrljaja čeka nezagrljeno, stotinu osmeha čeka nenasmejano. Nemojmo gubiti vreme na negativne misli, premišljanja, preispitivanja, očajavanja i panične reakcije. Nemojmo gubiti nadu i razmišljajmo pozitivno, razmišljajmo kao pravi šampioni.

Vladimir Nabukov je rekao:

“Kolevka se ljulja iznad ambisa a zdrav razum nam govori da je naše bitisanje samo kratak bljesak svetlosti između dve večnosti tame!”.

Ne dozvolimo da nam bilo šta pokvari taj mali bljesak. Opustimo se i uživajmo u svakom jutru koje se budi i radujmo se danu kada će sve ovo biti iza nas. Jedan život imamo i nemojmo dozvoliti da nam nijedan trenutak u njemu zagorča bilo šta, pa makar to bio i taj čudni i nepredvidivi virus.

I za kraj, nakon svih predivnih proleća i udaraca koje smo u njima dobili, zapamtite:

Za šampiona ne postoji kriza, za šampiona ne postoji poraz. Šampion svaku pretnju i svaki udarac vidi kao priliku. On svaki izgubljeni meč iskoristi da ga pretvori u jednu novu pobedu. Šampion se hrani udarcima koje dobija i od njega oni prave još većeg šampiona.

Biti nasmejan, veseo, poletan, ambiciozan i optimističan onda kada je najteže, to znači biti šampion u životu!

Carpe diem – Zgrabi život, pa makar to bilo i u doba korone.


Dragi dnevniče!

 

Autorka: Zorica Grba, MEMBA alumni 2017.

 

Dragi dnevniče,

Molim te daj mi strpljenja, ali odmah, da izdržim stresne dane. Radim od kuće, što ima prednosti sem u okolnostima kad i deca rade od kuće. Broj obaveza se u tim okolnostima umnožava kao broj zaraženih napolju. Ja radim u IT-ju, za nas nema puno razlike u količini posla, jer se posao i pre i za vreme Korone mogao raditi udaljeno. Loša posledica toga je da je intenzitet posla isti ako ne i veći, jer je potrebno u vremenu virusa pomoći svima koji ne znaju kako da koriste alate za obavljanje posla na daljinu ili u digitalnom svetu.

 

stack white stones on seashore

 

Ideje se nizu sa njima i zahtevi, a kod kuće maloletni ukućani čekaju da im se objasni funckionisanje e-maila, digitalne učionice, kako dobiti email iz pedesetog puta od nastavnika ili nastavnika koji nisu toliko vični korišćenju računara. Jedno uvo na web konferenciji, drugo uvo na telefonu, prsti na tastaturi na nekom trećem poslu, a ustima pričam instrukcije za domaće i kako da se reši kućni problem…

 

Svemu dođe kraj, pa tako će i ovome… kao što rekoh, treba mi strpljenja, i to odmah.

Podelite

Povratak na Blog